Porodica Šalabajzerići iz Caganura!!! Problemima i stresnim situacijama poslednjih dana nikad kraja... Juče se udavim u Mongolskom pesku i prašini po urnebesnom vetru koji je duvao sa svih strana... Stignem do sela Caganur gde upoznam Mongola po imenu Kosa koji mi nije dao da nastavim dalje i ubedio me da budem njegov gost. Iskoristio sam priliku da odem do obližnjeg jezera i da pecam kao i da obiđem selo koje je kao iz nekih prošlih vremena... Njegova porodica me je izvanredno primila i ugostila... Njegova sestra sa malim detetom, majka, kao i od njegovog brata dva sina. Inače otac mu je umro pre mesec dana u 92-oj godini a ima 5 braće i 5 sestara. Žive u neverovatno skromnim uslovima, dovoljno je reći da još uvek nemaju struju a to je ovamo normalna pojava... I ujutro neka druga priča, odem ja napolje do poljskog wc-a, a vidim prate me njegova majka i ova dva klinca. Čim sam izašao iz wc-a ona meni ajde da vidiš koze, ja kažem ajde i pogledam na 10 sec i krenem ka kući a deca vrište iz sveg glasa, a njegova majka ajde da vidiš druge koze. I meni je tu odmah bilo nešto sumnjivo. Udjem brzo u kuću i primetim da mi je torbica obrnuta na suprotnu stranu. Ali ništa ne komentarišem. Spakujem biciklu i posle doručka nastavljam ka obližnjem gradiću Olgi na nekih 70 km a za divno čudo do njega asfalt. Nisam prešao ni kilometar, stajem i otvaram torbicu. I kao što sam sumnjao fale pare -400 e, 200 dolara i 50 švajcarskih franaka.Doduše Mesi pošten lopov pa nije sve ni uzeo ostavio mi 100 e i 70 švajcaraca, a sreća inače pa i ne držim sve pare na istom mestu već sam rasporedio na tri mesta baš zbog ovakvih situacija. Da se vratim nazad znam da nema neke vajde, već brzinom munje ka Olgiju bez stajanja i odmora a i vetar me poslužio i pogurao. I pravo u policijsku stanicu da prijavim krađu. Kad tamo ona četvorica iz džipa koja su me srela u pograničnom pojasu prekjuče i koji su mi pomogli da stignem do granice. Ništa me i ne slušaju prvo me vode do džipa i vraćaju mi bidon za vodu koji je ostao kod njih. Ovaj jedan potpukovnik policije i glavni za stanicu. Pokazujem im slike iz foto aparata i objašnjavam im sve šta i kako je bilo. Kažu problem je to dokazati ako nisam video. Ja im kažem dokaz su 50 švajcaraca ako ih nađu kod njega jer švajcarce sigurno niko nema u Mongoliji pa čak ni evre niko neće. U opticaju su samo dolari i rublje. On kaže u pravu si a inače sporazumevamo se nekako na ruskom. Dižu sve raspoložive snage da što pre Mesija nađu kako ne bi sakrio pare ili potrošio. Meni kažu sedi u čekaonicu i čekaj. Posle tri sata eto stižu i dovode Mesija... Mene zovu u kancelariju, pare stoje na stolu i pitaju me jesu to moje pare. Ja kažem jesu, sve su bile tu. Zanimljiva im bila Švajcarska novčanica pa vidim zagledaju je i slikaju... Mene pitaju dal oću neku pritužbu da napišem i da teretim Mesija, ja kažem radite šta oćete sa njim bitno da ste mi pare vratili i gledam da što pre odem. Uzeo sam sad u hotelu sobu i više mi ne pada na pamet da kod ikoga svraćam da spavam pogotovo ovde u Mongoliji... Od sada oči držim otvorene na sve strane i nema više poverenja u nikoga... A ni gumu nisam uspeo da nađem da kupim u gradu a obišao sam ga uzduž i popreko. Veselo mi je krenuo ovaj put kroz Mongoliju, mogu tek zamisliti šta li me sve očekuje u narednih mesec dana...


Comment