Od početka proizvodnje automobila inženjeri su pokušavali da naprave što jače, brže modele. U početku se išlo na povećanje radne zapremine motora, kao i ka što većem broju cilindara. Sportski motori su imali i po 12 cilindara kako bi postigli potrebnu snagu, ali to je koštalo mnogo. Agregati manje radne zapremine, bez obzira koliko bili dorađivani, jednostavno nisu davali dovoljno snage, pogotovo na nižem broju obrtaja, a najveći problem je bio mali obrtni moment, te je motor uvek morao da radi na visokom broju obrtaja, što je neminovno dovodilo do velike radne temperature i pucanja glave motora prilikom dugotrajnog forsiranja. Kada se sve to prevede u putničke automobile, motori sa malom radnom zapreminom a sa mnogo konja nisu bili dugog veka, te je po pravilu recept velika kubikaža mala snaga davala najbolje rezultate, naravno kada je trajnost istog u pitanju. Drugo jeftinije rešenje od skupih motora sa 8 i više cilindara, te zapremine od 4-5 litara, je bila varijanta da se na agregate relativno male zapremine ugradnjom turbo punjača dobijala i velika dodatna snaga, ali i mnogo veći obrtni moment. Naravno bilo je potrebno u tom slučaju smanjiti radnu kompresiju motora, i izvršiti dodatne izmene na samom motoru, ali bio je potreban i novi menjač. Takvi motori su itekako mogli da se nose sa onim atmosferskim sa većom radnom zapreminom, ali zato nisu bili jednako trajni.

Comment