Ferrari-Stvaranje mita

[Sasha]

Da, dobro ste pročitali. Vjerojatno ste bili uvjereni kako je najskuplji automobil na svijetu neki model Rolls Roycea ili Bugattija. No, tu je titulu ipak ponio jedan Ferrari i to prije 11 godina na aukciji engleskog Sothebya. Tada je s trona skinut Bugattijev model Royal, izlicitiran za 5,5 milijuna funti! Ukoliko još uvijek niste “opali sa stolca” sada je bolje da se pripazite. Ferrari 250 GTO prodan je za 7,2 milijuna funti!!! Kruži i priča kako je jedan primjerak “inkognito” prodan za 10 milijuna funti. A priča o ikoni automobilizma počela je ovako. 1961. godine Svjetska automobilistička federacija donijela je nova pravila u svrhu smanjivanja Ferrarijeve nadmoći u prvenstvu sportskih automobila, poznatih Grand Tourera. Enzo je odmah reagirao i obratio se dvojci svojih glavnih inženjera, Giottu Bizzariniju i Sergiu Scagliettiju (dizajneru), riječima: “Ono što trebamo jest malen i lagan automobil baziran na berlinetti.” Genijalac Bizzarini, tvorac modela 250 Testa Rossa i 250 GT Berlinetta, u suradnji s legendarnim Carlom Chittijem, čovjekom koji je smekšao Enza i uvjerio ga u ideju centralnog smještaja motora (ne u konkretnom slučaju), prionuo je poslu na 12 cilindričnom motoru. Upotrebljene su veće bregaste osovine i ventili te novi ispušni sustav, te još neviđeni sustav ubrizgivanja od 6 dvostrukih Weberovih rasplinjača. Snaga je iznosila 290 KS pri 7500 o/min i omogućavala 280 km/h. U međuvremenu, u radionici Scaglietti užurbano se priprema aluminijska karoserija koju je sam Enzo skicirao. Bizzarini je smjestio motor tik do kokpita što objašnjava velike bočne otvore za cirkulaciju zraka. Zbog svog karakterističnog uzdignutog repa Bizzarini je svoje remek djelo prozvao “papeta” – patka. Krajem 1961. posao je završen i nažalost, obilježen nemilim događajem. Kao i obično Enzov nemirni duh uzrokavao je odlazak Bizzarinija, Chittija i ostalih iz Maranella doslovce preko noći. GTO obilježava Gran Tourismo Omologata, a sam model izrađen je u dvije serije od ukupno 39 primjeraka što nije bilo dovoljno za homologacijske propise (Enzo je smatrao kako nema dovoljno dobrih vozača za ovaj automobil). No Enzova sposobnost manipuliranja ljudima pomogla mu je da uvjeri komisiju kako je 250 GTO tek evolucija prethodne serije 250 GT izrađene u više od 100 primjeraka. Gdje god se pojavio GTO je nizao uspjehe, a najznačajnija su osvojena prvenstva GT automobila 62, 63 i 64. godine. Nećete pronaći ni jedan izbor najboljih automobila u kojem nema 250 GTO-a, a većina se slaže kako je to najljepši Ferrari svih vremena.

[Sasha]

Maks.brzina 280 km/h
Motor V12 3.0
Snaga motora 290 KS @ 7500 o/min
Karoserija Scaglietti
Proizvedeno 39 primjeraka

[Sasha]

Ferrari 335 S
Klasik automobilske povijesti


Ferrari 335 Sport nastao je 1957. i odmah ispisao važno poglavlje u povijesti automobilističkog sporta. Prvi Ferrari sa četiri bregaste osovine dominirao je na utrkama svoga vremena. Najznačajnija dostignuća bila su mu poboljšanje prosječne brzine u Le Ma

[Sasha]

Kolekcija automobila "Mas du Clos" se ubraja među najbolje na svijetu. Osim ljepote i broja legendarnih automobila, tu je i vrlo povoljan položaj muzeja. Potrebno je samo pola sata da automobil iz muzeja dospije na predivne brdske trkaće staze duge 3100 metara, gdje se u potpunosti mogu isprobati čari automobila kakav je Ferrari 335 S. U radionici pokraj piste radi mnoštvo vrhunskih mehaničara, a tu je i kolekcija zaštitnih kaciga iz svih povijesnih razdoblja tako da nije problem naći prikladnu kacigu za bilo koji automobil. No idemo sada na priču kako je 335 S zaslužio mjesto u ovako bogatoj zbirci. Ferrari je u drugoj polovici 50-ih odlučio zaprijetiti konkurentu Maseratiu i njihovom monstruoznom bolidu 450 S. kombinacijom vlastitog znanja i iskustva Lancie nastao je tako 1957. automobil koji je ispisao značajno poglavlje u povijesti. Prvi Ferrari sa 4 bregaste osovine ostvario je rezultate kojima je ubrzo ušao u legendu. Osim što je poboljšao prosječnu brzinu u Le Mansu na 200 km/h, Ferrari 335 pobijedio je Maseratia i donio Ferrariu četvrti naslov svjetskog prvaka. Za razvoj automobila bilo je potrebno vrlo malo vremena. Nakon dvostruke pobjede na velikoj nagradi Švedske kojom je Ferrari zapečatio treći naslov svjetskog prvaka krenulo se na razvoj novog bolida. Prvi korak sastojao se od prepravljanja V12-Tipo 130 motora iz modela 290 MM. Na blok motora montirane su glave cilindara sa po dvije bregaste osovine. Donji dio V12 motora i njegov obujam od 3490 cm3 ostali su nepromijenjeni. Motor V oblika pod kutom od 60 stupnjeva imao je 24 svjećice, dakle dvije po cilindru. Za pripremu smjese brinulo se nekoliko tipova rasplinjača, od kojih su najčešće korišteni 6 dvostrukih Webera (42 DCN) ili 3 četverostruka Solexa (C40P II) uz pomoć kojih je novi V12 razvijao snagu od 350 KS pri 7200 o/min. Ovoj motor dobio je oznaku 136 (ili 290 S). Nasljedniku Tipo 140 (ili 315 S) je samo povećan obujam (na 3783 cm3) što je rezultiralo sa 360 KS pri 7800 o/min, dok je sljedeća stepenica u razvoju Tipo 141 (li 335 S), razvijala 390 KS iz 4023 cm3 obujma. Usporedno s razvojem motora razvijao se i bolid. Na osnovi modela 520 iz 1956 nastao je 520 B. Međuosovinski razmak iznosio je 2.35 m, mjenjač je bio četverobrzinski a posebno su impresivne bile stražnje bubanj kočnice ogromnih dimenzija, ventilirane sa svih strana. Šasija je u odnosu na model iz 1956 vidljivo spuštena dok je oklop bio mnogo mekših i manje agresivnijih linija. Bolid početkom sezone nije mnogo obećavao, pa se zato tijekom sezone motor dorađivao dva a šasija i karoserija čak četiri puta. Nakon debakla u Buenos Airesu, stanje se nije značajnije promijenilo. Novi model sa 3.8 litarskim motorom postiže samo 6 mjesto na Sebringu. Rezultati su tijekom sezone bili sve bolji tako da je naslov prvaka osiguran već i prije zadnje utrke u Švedskoj. Usput rečeno u Švedskoj su na stazu izišla i dva prototipa 250 Testa Rossa, modeli za sljedeću sezonu. Već tada je sve bilo jasno, sljedeće godine, uz ograničenje obujma motora ništa neće biti kao prije. I doista, više ništa nije bilo kao prije, no Ferrari je ostao Ferrari. Model 335 ima doista sve što karakterizira najlegendarniju talijansku tvornicu. Snagu, temperament, ljepotu i jedinstvenost.

[Sasha]

[Sasha]

Ferrari 365 GTB/4 Daytona
Ferrari koji je pojeo konkurenciju



Iako su konkurenti već počeli postavljati motor ispred stražnje osovine, Enzo je ostao vjeran klasičnoj koncepciji – motor sprijeda, pogon straga. Daytona je dobila ime po glasovitoj utrci na kojoj je Ferrari tri puta pobjeđivao.

[Sasha]

Ferrari 365 GTB/4 Daytona bio je savršena inkarnacija automobila s motorom postavljenim naprijed i pogonom na stražnje kotače. Dostigao je točku na kojoj pojam sportskog automobila više nije ispunjavo svoju svrhu. Prijevoz putnika pri konstruiranju ovog automobila kao da nije bila stvar kojom su se trebali pozabaviti inženjeri. Istina, ovaj je Ferrari dobio ime po slavnoj trkaćoj stazi u Americi na kojoj je Ferrari tri puta pobjeđivao. Riječ je o glasovitoj utrci 24 sata Daytone. Dakle, Daytona je trebala biti, što i jest, pravi sirovi trkaći automobil upakiran u zavodljivu Pininfarininu karoseriju. Prednji dio automobila, dugačak poklopac mootra, protezao se gotovo polovicom automobila. Na njega se nadovezuje malena kabina te još manji prtljažnik. Mjenjač, volan, kvačilo i kočnice zahtijevale su pravu mušku ruku i nogu kako bi Daytona dala ono naj. U doba Daytone sasvim bi se solidno uklopio sustav za pomoć pri parkiranju. Nije bilo šanse da vozač vidi gdje mu završava prednji kraj zbog dužine i zbog spuštenog nosa. Valjda je zato Ferrari ugradio male decentne spojlere kako vozači barem ne bi oštetili lak automobila. Šalimo se, oni su tu zbog stila, no kao svojevrsni “parktronic” sustav i više su nego dobro došli. Na kraju krajeva Ferrari je napravlje da se vozi, i to prilično brzo, a široki parking ionako je uvijek rezerviran za automobile s propetim konjićem. Brzoj vožnji u prilog ide moćni 4.4 litarski V12 motor smješten sprijeda uzdužno koji pri 7500 okretaja u minuti razvija 352 konjske snage. Šest dvostrukih Weber rasplinjača radilo je smjesu, a za optimalno disanje brinule su se po dvije bregaste osovine u glavi motora. Mjenjač, standardni Ferrarijevski s izduženom “štangom” i sjajnom kuglom na vrhu, imao je pet brzina. 352 konja Daytoni su omogućavali 280 km/h maksimalne brzine te 6.8 sekundi za ubrzanje od 0-100 km/h. Kada je predstavljen, 1968. u Parizu, bilo je jasno kako napada Lamborghinijevu Miuru i DeTomasovu Mangustu. Iako su oni već koristili centralni smještaj motra, Ferrari je s Daytonom ostao vjeran klasičnoj konstrukciji, kao što su činili i Maserati s Ghiblijem te Aston Martin (jedini netalijan). Performanse su bile na strani Daytone – 280 km/h nasuprot 273 km/h Miure, 257 km/h Ghiblija, 242 km/h Manguste i 238 km/h Astona. Jasno je kako su Talijani bili nedostižni u klasi superautomobila tih godina. Astonova je uloga bila više stvar imidža nego pravih sirovih sportskih užitaka. Prvi je prototip Daytone imao po jedan klasičan okrugli far sa svake strane, no taj je dizajn prepustio mjesto novom s dva dvostruka fara smještena ispod prozirnog plastičnog pokrova. Kasniji modeli, od 1971. godine nadalje, također su bili dizajnerski i tehnološki hit jer je Ferrari po prvi puta predstavio svjetla na izvlačenje. Takvo je rješenje nastavljeno i s ostalim modelima, a posljednji Ferrari s legendarnim svjetlima je model F355 predstavljen 1994. godine. 1969. godine predstavljena je Daytona Spider s platnenim krovom na izvlačenje, a iz tvornice u Maranellu izašlo je samo 124 primjerka “open top” izvedbi. Jedan od najomoljenijih Ferrarija u Americi ujedno je i jedan od najprodavanijh u povijesti Ferrarija. Atraktivnost i performanse snažnog V12 motora nikako joj se ne mogu osporiti.

[Sasha]

Motor V12 4.4
Snaga motora 352 @ 7500 o/min
Ubrzanje 0-100 6.8 s
Maksimalna brzina 280 km/h
Proizvedeno 1395
Karoserija Pininfarina

[Sasha]

Ferrari Dino 206 S
Najbolji Dino


Modeli Dino Enzovo su iskazivanje ljubav prema nikad prežaljenom sinu. Uvijek su to bili automobili posebnog natjecateljskog imidža što je slučaj i s prekrasnim modelom 206 S.

[Sasha]

Dino 206 S napravljen je samo iz jednog razloga. Pobjeđivanje na utrkama. U to doba ciljevi Scuderie Ferrari bile su talijanska utrka Targa Florio i legendarna njemačka staza Nuerburgring. Dino je ubrzo iskazao svoj potencijal prototipom imena 166 P, 1965. godine na utrci 1000 kilometara Nuerburgringa u organizaciji njemačkog auto kluba ADAC. Završio je četvrti u rukama Lorenza Bandinija i Nina Vaccarelle. Nakon dobrog rezultata konkurencija je počela sumnjati u Dinovu regularnost. Potencirali su kako je to tek prerušeni GP automobil s motorom obujma većim od 1.6 litara. No, Eugenio Dragoni, jedan od inženjera ovog prototipa nije se uzbuđivao. Nakon ispitivanja komisija je utvrdila da je V6 razvijen iz agregata Formule 1 iz 1961. godine, a točan obujam iznosio je 1593 kubičnih centimetara. Zli jezici su utišali. Vrline Dina 166 P bile su kompaktnost, mala masa vozila te izraženo lagano upravljanje. Automobil je nosio Dino oznaku čime je Enzo iskazivao počast prema nikad prežaljenom sinu, te je u njegovu čast napravljena serija vrlo uspješnih trkaćih i cestovnih bolida. Ovo je najznamenitiji model iz te serije automobila koji niti na jednom dijelu nisu imali oznaku Ferrari, samo amblem propetog konjića na naplacima. Projekt Dino izrodio se iz Enzove želje za pobjeđivanjem njemačkog konkurenta Porschea. Stuttgartski su automobili bili neprikosnoveni u klasi dvolitrenih automobila što je bio dovoljan izazov Enzovoj natjecateljskoj prirodi. Iz modela 166 P napravljena je verzija 206 P s povećanim V6 motorom od dvije litre. Taj se motor kasnije počeo ugrađivati u model Dino S iz 1966. godine, a naknadno i u model 206 GT iz 1967. 206 S iz 1966. godine derivacija je modela Spider, a od njega je lakši 50 kilograma zahvaljujući karoseriji od lake legure montiranoj na cjevastu šasiju od fiberglasa. Tvorac ovog automobila je Mauro Forghieri, inženjer koji je Ferrariju omogućio osvajanje 4 naslova u kategoriji vozača te čak 7 naslova prvaka u kategoriji konstruktora u prvenstvu Formule 1. Plan je bio napraviti seriju od 50 primjeraka kako bi Dino 206 S dobio homologaciju, no karoserijska radionica Drogo/Sport Cars isporučila je 16-ti primjerak (od toga 3 s otvorenim krovom) i nakon toga prekinula produkciju. Prava šteta za jedan vrhunski natjecateljski automobil pa je iz tog razloga Dino 206 S mogao nastupati samo kao prototip. I tako je bilježio pobjede no svoju neosporivu kvalitetu puno bi bolje pokazao u utrkama homologiranih automobila. Ferrari s kompaktnim V6 motorom bio je rezerviran samo za Dino modele. Osim što je plijenio pozornost svojim vrhunskim tehnološkim rješenjima, Dino 206 S zauzeo je mjesto u povijesti kao jedan od najljepših trkaćih Ferrarija uopće.

[Sasha]

Motor V6 2.0
Snaga motora 220 KS @ 9000 o/min
Maksimalna brzina 260 km/h
Masa 580 kg
Proizvedeno 16 primjeraka
Karoserija Drogo/Sport Cars

[Sasha]

Ferrari Testarossa
Legenda


Spomenete li nekome Ferrari i upitate na što ga asocira vjerojatni odgovor glasi: Testarossa. Jedan od najznamenitijih Ferrarija krasile su impozantne dimenzije – gotovo dva metra širok stražnji kraj ostavljao je bez daha sretnike koji bi ga vidjeli.

[Sasha]

1984. na salonu automobila u Parizu jedan od izložaka plijenio je posebnu pažnju – crveni Ferrari Testarossa. U moru noviteta nakrcanih raznim aerodinamičnim dodacima, jedan je novinar opisao Testarossu: “Novom Ferrariju nije potrebno nikakvo aerodinamično krilo jer je on sam po sebi krilo”. Pininfarina je ponovno nadmašio samog sebe. Jedinstveni rešetkasti usisnici zraka za učinkovito hlađenje moćnog motora na bokovima automobila otkrivali su potencijal nove zvijeri iz Maranella. Spiritualni nasljednik legendarne Testarosse iz 1956. godine imao je centralno smješten 12 cilindrični bokser motor s četri ventila po cilindru i četri bregaste osovine u glavi najveće snage od 390 konja pri 6300 okretaja u minuti. U spomen na gore navedeni model glava motora bila je u crvenoj boji (Testarossa = crvena glava). Testarossa je postizala zavidne performanse. Za ubrzanje do 100 km/h trebalo je svega 5.3 sekunde, a kazaljka brzinomjera zaustavljala se na maksimalnih 299 km/h. Zbog bokser konstrukcije 12 cilindrični motor svirao je fantastičnu ariju, toliko posebnu za automobile iz Maranella. No ono po čemu je Testarossa bila zaista posebna su dimenzije. Gotovo dva metra širok stražnji kraj izgledao je poput nosača aviona, a ako biste imali tu sreću da vas na autocesti prestigne Testarossa sa čudenjem bi gledali bočnu stranu svog automobila i tražili ogrebotine. Teško je predočiti ovakvu siluetu automobila čija je širina bila gotovo dvostruka u odnosu na visinu, no sretnici koji su imali priliku vidjeti ovaj fantastičan automobil znaju o čemu govorimo. Svjetla na Testarossi bila su klasičnog koncepta na izvlačenje, a ona stražnja skrivala su se iza rešetkastog pokrova čime je automobil vizualno izgledao još širi. Uz fantastičan izgled, vrhunski bokser motor i zadivljujuće performanse Testarossa je ipak imala jedu manu. Prema riječima bivšeg vozača utrka Giancarla Baghettija, pri brzinama iznad 250 km/h prednji kraj Testarosse postao bi prelagan. U drugoj polovici 1991. godine u Los Angelesu je predstavljen nasljednik Testarosse pod nazivom 512 TR. Ovaj je model imao 38 konja više (0-100 km/h = 4.8 s), težio je 40 kilograma manje, motor je bio za 30 milimetara niže postavljen, a i gume su sada bile za col veće. Za razliku od Testarosse, model 512 TR je izgledao puno ljepše zahvaljujući novom dizajnu prednjeg i stražnjeg kraja automobila. Treća evolucija, model 512M, pojavila se 1994. godine pa iako je bila najmodernija mišljenja smo kako se ne može mjeriti s markantnim izgledom modela 512 TR ponajviše zbog prednjih i stražnjih svjetala koja su sada bila konstruirana u poklopac motora, odnosno istaknuta na stražnjoj rešetkastoj masci automobila. Testarossa je bez sumnje jedna od legendi tvrtke iz Maranella.

[Sasha]

Motor bokser, 12
Snaga motora 390 KS @ 6300 o/min
Maksimalna brzina 299 km/h
Karoserija Pininfarina
Proizvedeno 9463

[Sasha]

Ferrari 250 GTO-dodatak




Ovakva vozila su po pravilu jako lepa, vredna i retka, tako da se često postavlja pitanje da li su zaista i postojala. Čak su i sećanja savremenika maglovita, a ti modeli u jednom momentu prelaze u ezoteriju dok se o njima pričaju priče sa prizvukom mita. Automobili koji žive u tom magičnom prostoru su san mnogih a java samo malobrojnih, bogatih i dovoljno srećnih da u svom posedu imaju jedan od automobilskih bisera, koji su u svoje vreme ostavljali javnost bez reči.

Čuvena italijanska fabrika sportskih automobila, Ferrari, u svojoj istoriji je imala mnogo legendarnih modela. Sa današnje distance, možemo slobodno reći da nisu baš svi zaslužili ovaj status ali je snaga imena tolika da je i te mediokritete proglasila klasičnim. Ipak, u moru zvučnih imena, jedno od njih zahteva izuzetno poštovanje, Ferrari 250 GTO iz 1962. godine.