Sutra punim 67 godina. Bole me kosti, imao sam dva infarkta, imam tri stenta.
Danas sam održao redovnih 17 časova. Morao sam u 61. da upišem još
jedan fakultet, pa sada predajem 6 predmeta. U školi od 836 đaka, radi
nas dvanaestoro.
Žena me je napustila pre četiri godine. Kaže – nit me viđa, nit
donosim pare u kuću. I jeste tako. Sve što zaradim dajem na stručno
usavršavanje, na cidem tri vikenda mesečno. Ako i pretekne nešto
para, to dajem na papir, toner, popravku računara i štampača. Svake
nedelje kod svoje kuće odštampam oko 320 strana izveštaja, i 450
strana nastavnog materijala. Ako. Nije mi teško i ne žalim. Ja bar
imam posao.
Napokon sam savladao tehniku brzog spavanja. Sada spavam osam sati za
tri sata. Taj seminar nam je platila država. Bio sam i na seminaru
Kako skuvati ručak za dva dana, za 80 dinara, ali to mi ni ranije
nije bio problem. I da ne pomislite da se žalim – ne, nikako! Ja bar
imam posao. Svakog jutra se prvo pomolim za zdravlje Premijera, koji
mi je omogućio da radim i doprinosim našoj domovini da izađe iz krize.
Kažu da neće još dugo potrajati ta kriza – 12-13 godina maksimalno! To
me raduje.
Danas sam imao nastavu kod šesnaestogodišnjaka. Više ih ne delimo po
razredima, nego po godištu, da se oni što su ponavljali za vreme
zatucane prošle decenije, ne bi osećali diskriminisano. Na času su mi
bila četiri učenika, od njih 28. Ostali su imali neka posla. Ako. Deca
i treba da imaju neka posla. Prisutni su birali danas šta će da uče, i
koje ocene da im upišem. Divni su ti mladi ljudi. Tako samostalni!
Nakon nastave sam morao da obiđem ove odsutne po kućama, i dostavim im
testove, pa će mi ih oni vratiti, kada ih popune. Kad stignu. Mladi su
oni. Imaju puno interesovanja, i mi za to moramo imati razumevanja.
Večeras radim i treću smenu. Menjam koleginicu koja je slomila kuk
juče. Kaže – sutra će u školu, ali danas ne može. Treću smenu su nam
uveli nakon štrajka roditelja, kad su se žalili što se njihovom decom
niko ne bavi uveče, pa samo gledaju televiziju i igraju igrice.
Nemojte, molim vas, da pomislite da se žalim! Ne, nikako!
Presrećan sam što radim u školi, i žao mi je što do penzije imam još
samo 17 godina.
Moj najlošiji dan na pecanju je bolji od najuspešnijeg dana na poslu
Profesor matematike šalje faks supruzi:
"Draga ženo: sigurno shvataš da su ti 54 godine. Ja imam određene potrebe koje ti jednostavno više ne možeš kvalitetno i u potpunosti zadovoljiti.
Sa svake druge strane gledano, naš brak je skladan, zadovoljan sam tobom kao ženom i zaista se iskreno nadam, da te ovaj faks neće previše povrediti ili uzrujati.
Nakon posla idem do motela sa svojom 18-godišnjom asistentkinjom, ali biću kod kuće pre ponoći.
Tvoj muž."
Kad je stigao do motela, na recepciji ga je čekao faks od žene:
''Dragi mužu,
Kao i ja, i ti takođe imaš 54 godine, a u trenutku kada budeš čitao ove redove ja ću biti u drugom motelu sa 18-godišnjim konobarom iz obližnjeg bara.
A budući da si genijalan matematičar, sigurno ti neće biti teško shvatiti, da neću doći pre ponoći, jer 18 u 54 ide puno više puta nego 54 u 18. Nemoj me čekati.
Comment