Evo jedna "mala" prica o FIAT-u 1300, jako dobrom automobilu.Istog je posedovao cale pcetkom 70-ih
pa ga posle prodao, nikad ga nece prezaliti.... :lol:
Torinski sastanak odrzan 01.09.1959. bio je za Fiat toliko znacajan da
je presedavajici bio licno Djovani Anjeli, na satanku je zakljuceno:
-U najnizoj klasi "500" i "fica"(600) caruju.
-Uklasi "1100" potraznju za "millecentom" ne mogu da zadovolje ni uz pomoc licencnih
fabrika u Spaniji,Nemackoj i Jugi
-U najvisoj klasi novi "1800" i "2100" postizu sve bolje rezultate
i van Italije.
-Ali u sve trazenijoj srednjoj klasi, legendarni "1400" polako gubi
korak sa konkurencijom i trazi hitnu zamenu.
Svi pogledi su bili uprti u konstruktorskog genija Dantea Djakozu, a
ovaj je smireno poceo da izlaze svoju viziju novog automobila.
On je ukratko, trebalo da izgleda ovako:
-Atraktivna karoserija sa maksimumom komfora u klasi
-2 4-cilindricna motora od 1300 i 1500 ccm
-Potpuno sinhronizovani menjac sa 4 stepena prenosa
-Prednje oslanjanje novog tipa
-Zadnje klasicno, uz koriscenje komponenata sa
postojecih modela zbog smanjenja troskova proizvodnje
-Tezina oko 900kg
-Maksimalna brzina oko 140 kmh! :lol:
-Ubrzanje i potrosnja bolji od alfine"Djulijete T.I."
Nastao je tajac. Prisutni su uglavnom sumnjicavo
vrteli glavama, sabirajuci troskove proizvodnje
i krajnju cenu ovakvog automobila. Jedino je Anjeli
, beskrajno verujuci Djakozi, klimuo glavom i uz
smesak rekao:
"Pocnite jos danas da radite na toj vasoj "Trkackoj" limuzini i...neka vam je Bog u pomoci".
Djakoza je, uz konstruktorski talenat, bio poznat i kao dobar
ekonomista i praktican covek, majstor da ustedi svaki gram materijala
ili ukomponuje u novi automobil vec postojece
resenje iz proizvodnje. Tako je resio da 2 nova motora izvede
iz vec postojecih"1800" i "2100" oduzimajuci im 2 cilindra.
Precnik cilindra je ostao isti, 72 i 77mm, a novim kolenastim vratilom
i klipnjacom hod klipa je kod oba povecan na 79,5mm.
Na glavama motora primenio je isto efikasno resenje, polisfericne
komore za sagorevanje uz "V" raspored ventila i naspramno postavljene
usisne i izduvne kanale. To je omogucilo odlicno punjenje i praznjenje
cilindra, veliki broj obrtaja bez obzira na bregasto vratilo u bloku.
Projekat "116" napredovao je velikom brazinom.
Rad na karoseriji poveren je Mariju Boanu koji je do kraja godine
napravio nekoliko prototipova. Djakoza i rukovodstvo opredelili su se za neobicnu
"ponton" karoseriju, podeljenu u gornjem delu ravnom hromiranom lajsnom, hiskog pojasa, sa
agrsivnom maskom i 4 okrugla fara.
18 automobila krenulo je vec u prolece 1960.
na testiranja duga vise od 2 000 000 km, od polarnog kruga do
ekvatorijalne Afrike, a u aprilu 1961. novi Fiat je poceo
da silazi sa proizvodnih traka u Mirafjoriju i predstavljen je javnosti.
Mnogi ce tesko poverovati, ali "milletrecentto" je bio pravi "
"
na trzistu i za potencijalne kupce i za specijalizovane novinare, a posebno
za konkureciju. Zasto? Zato sto je Djakoza do poslednje tacke ispostovao svoj
predlog i napravio automobil koji je 60-ih godina postavio nove standarde u svojoj klasi.
Oba motora bila su za 10-ak do 20 konja jaci od nemackih i engleskih konkurenata
i imali maksimalne brzine i ubrzanja automobila iz znatno visih kategorija.
Izdvajali su se disk kocnicama na prednjim tockovima sa vakumskim servo-pojacivacem, potpuno sinhronizovanim
menjacem, bogato opremljenom i s vrha tapaciranom instrument tablom, obiljem
prostora u kabini i udobnim sedistima, od kojih su se prednja "obarala"(prava jeb*chka mashina
zna chale shta valja "svetsko a nashe!!!!! :lol: ")
i gradila lezajeve.
Karoserija je delovala skladno i elegantno i besprekornim proporcijama odskakala od konkurencije.
Specijalizovani casopisi su se nadmetali u najsurovijim testiranjima, pa su cak i nemacki i engleski
novinari, inace jako ne-skloni italijanskim automobilima morali da priznaju da je rodjen "zacetnik"
potpuno nove srednje klase.
Ubrzo je stigao u Jugoslaviju prvo kroz uvoz, pa kroz montazu, a onda je Zastava pocela da osvaja proizvodnju
pojedinih komponenata. Na ulicama je "milletrecentto" izazivao divljenje. Prekrsten je
u "hiljdutristac", a onda krace "tristac".
Nije bio bas jeftin(kao i u Evropi), pa je u prvo vreme bio privilegija firmi
i boljestojecih pojedinaca. Zamisljen kao udobna porodicna limuzina, bio je
tih spolja i iznutra do grnica pristojne voznje. Preko 4000 obrtaja, pocinjao bi da
demonstrira italijanski majstorluk u proizvodnji izduvnih sistema. Javljao se
visokim specificnim zvukom, koji se raspoznavao na kilometar.
Voznja "tristaca" je bila zaista uzivanje. Volan je u skladu sa modnim trendovima 60-ih, imao u sredini
veliki hromirani prsten sirene.
Rucica menjaca bila je postavljena uz desnu stranu osovine upravljaca, a shaltanje lagano i precizno.
Odlicno je drzao pravac i u voznji i pri kocenju vrlo efikasnim kocnicama.
U krivinama se dobro drzao do granica predvidjenih za krutu zadnju osovinu. Posle toga
bi se prvo javljao upozoravajucim, lakim skakutanjem zadnjeg dela, a vestiji vozaci
su posle ovoga lakim manevrisanjem mogli da vrate rep koji je bezao iz krivine.
Zbog ogranicenja tezine koje je postavio Djakoza, na tristacu ja sve bilo projektovano na optimumu, posebno donji
postroj.
U Italiji se "1300" proizvodio i u karavan verziji pod imenom "familiare", a
"1500" kao taksi i kabriolet.
Proizvodnja "1300" prestala je sredinom 1967. posle vise od 600 000 prodatih primeraka.
Veci model se proizvodio kao "1500 C" godinu dana duze, u karoseriji duzoj 10cm i sa medjuosovinskim
rastojanjem vecim za 8,5cm.
U Zastavi je tristac proslavio i 20-u godisnjicu. Vise puta je uglavnom "shminkan"(ovo mi nesto zvuci mnogo poznato :lol
i zivot mu je produzavan verzijama "lux" i "elegant". Paralelno se ugradjivao i motor od 1500ccm.
Pocetkom 70-ih rucica menjaca je prebacena na tunel, koriscenjem mehanizma "pezejca". Vozaci su ga voleli-s razlogom.
I u dubokoj starosti bio je jos uvek prostran i sa solidnim gepekom, izdrzljiv, pouzdan i jednostavan za odrzavanje.
Kod agresivne voznje drugo grlo na karburatoru bi "znalo" dobro da se otvori pa bi potrosnja bila prilicno velika, ali
pri razumnoj voznji i potrosnja je bila razumna.
Mehaniku i donji postroj i enterijer modela "1300" i "1500" koristili su jos godinama Poljaci u
svom 125P koji se takodje odlicno prodavao u YU.
Najveci nedostaci tristaca u domacoj produkciji su bili:lim sumljivog kvaliteta, losa priprema za farbanje i krajnje aljkava montaza(i ovo mi je nesto mnogo poznato kog novijih
Zastavinih automobila :lol
.
Na kraju, sta vise reci?
Tristac je otisao u legendu, dugo ce ga pamtiti......
Nek' mu je vecna slava!!!

pa ga posle prodao, nikad ga nece prezaliti.... :lol:
Torinski sastanak odrzan 01.09.1959. bio je za Fiat toliko znacajan da
je presedavajici bio licno Djovani Anjeli, na satanku je zakljuceno:
-U najnizoj klasi "500" i "fica"(600) caruju.
-Uklasi "1100" potraznju za "millecentom" ne mogu da zadovolje ni uz pomoc licencnih
fabrika u Spaniji,Nemackoj i Jugi

-U najvisoj klasi novi "1800" i "2100" postizu sve bolje rezultate
i van Italije.
-Ali u sve trazenijoj srednjoj klasi, legendarni "1400" polako gubi
korak sa konkurencijom i trazi hitnu zamenu.
Svi pogledi su bili uprti u konstruktorskog genija Dantea Djakozu, a
ovaj je smireno poceo da izlaze svoju viziju novog automobila.
On je ukratko, trebalo da izgleda ovako:
-Atraktivna karoserija sa maksimumom komfora u klasi
-2 4-cilindricna motora od 1300 i 1500 ccm
-Potpuno sinhronizovani menjac sa 4 stepena prenosa
-Prednje oslanjanje novog tipa
-Zadnje klasicno, uz koriscenje komponenata sa
postojecih modela zbog smanjenja troskova proizvodnje
-Tezina oko 900kg
-Maksimalna brzina oko 140 kmh! :lol:
-Ubrzanje i potrosnja bolji od alfine"Djulijete T.I."
Nastao je tajac. Prisutni su uglavnom sumnjicavo
vrteli glavama, sabirajuci troskove proizvodnje
i krajnju cenu ovakvog automobila. Jedino je Anjeli
, beskrajno verujuci Djakozi, klimuo glavom i uz
smesak rekao:
"Pocnite jos danas da radite na toj vasoj "Trkackoj" limuzini i...neka vam je Bog u pomoci".
Djakoza je, uz konstruktorski talenat, bio poznat i kao dobar
ekonomista i praktican covek, majstor da ustedi svaki gram materijala
ili ukomponuje u novi automobil vec postojece
resenje iz proizvodnje. Tako je resio da 2 nova motora izvede
iz vec postojecih"1800" i "2100" oduzimajuci im 2 cilindra.
Precnik cilindra je ostao isti, 72 i 77mm, a novim kolenastim vratilom
i klipnjacom hod klipa je kod oba povecan na 79,5mm.
Na glavama motora primenio je isto efikasno resenje, polisfericne
komore za sagorevanje uz "V" raspored ventila i naspramno postavljene
usisne i izduvne kanale. To je omogucilo odlicno punjenje i praznjenje
cilindra, veliki broj obrtaja bez obzira na bregasto vratilo u bloku.
Projekat "116" napredovao je velikom brazinom.
Rad na karoseriji poveren je Mariju Boanu koji je do kraja godine
napravio nekoliko prototipova. Djakoza i rukovodstvo opredelili su se za neobicnu
"ponton" karoseriju, podeljenu u gornjem delu ravnom hromiranom lajsnom, hiskog pojasa, sa
agrsivnom maskom i 4 okrugla fara.
18 automobila krenulo je vec u prolece 1960.
na testiranja duga vise od 2 000 000 km, od polarnog kruga do
ekvatorijalne Afrike, a u aprilu 1961. novi Fiat je poceo
da silazi sa proizvodnih traka u Mirafjoriju i predstavljen je javnosti.
Mnogi ce tesko poverovati, ali "milletrecentto" je bio pravi "

na trzistu i za potencijalne kupce i za specijalizovane novinare, a posebno
za konkureciju. Zasto? Zato sto je Djakoza do poslednje tacke ispostovao svoj
predlog i napravio automobil koji je 60-ih godina postavio nove standarde u svojoj klasi.
Oba motora bila su za 10-ak do 20 konja jaci od nemackih i engleskih konkurenata
i imali maksimalne brzine i ubrzanja automobila iz znatno visih kategorija.
Izdvajali su se disk kocnicama na prednjim tockovima sa vakumskim servo-pojacivacem, potpuno sinhronizovanim
menjacem, bogato opremljenom i s vrha tapaciranom instrument tablom, obiljem
prostora u kabini i udobnim sedistima, od kojih su se prednja "obarala"(prava jeb*chka mashina

i gradila lezajeve.
Karoserija je delovala skladno i elegantno i besprekornim proporcijama odskakala od konkurencije.
Specijalizovani casopisi su se nadmetali u najsurovijim testiranjima, pa su cak i nemacki i engleski
novinari, inace jako ne-skloni italijanskim automobilima morali da priznaju da je rodjen "zacetnik"
potpuno nove srednje klase.
Ubrzo je stigao u Jugoslaviju prvo kroz uvoz, pa kroz montazu, a onda je Zastava pocela da osvaja proizvodnju
pojedinih komponenata. Na ulicama je "milletrecentto" izazivao divljenje. Prekrsten je
u "hiljdutristac", a onda krace "tristac".
Nije bio bas jeftin(kao i u Evropi), pa je u prvo vreme bio privilegija firmi
i boljestojecih pojedinaca. Zamisljen kao udobna porodicna limuzina, bio je
tih spolja i iznutra do grnica pristojne voznje. Preko 4000 obrtaja, pocinjao bi da
demonstrira italijanski majstorluk u proizvodnji izduvnih sistema. Javljao se
visokim specificnim zvukom, koji se raspoznavao na kilometar.
Voznja "tristaca" je bila zaista uzivanje. Volan je u skladu sa modnim trendovima 60-ih, imao u sredini
veliki hromirani prsten sirene.
Rucica menjaca bila je postavljena uz desnu stranu osovine upravljaca, a shaltanje lagano i precizno.
Odlicno je drzao pravac i u voznji i pri kocenju vrlo efikasnim kocnicama.
U krivinama se dobro drzao do granica predvidjenih za krutu zadnju osovinu. Posle toga
bi se prvo javljao upozoravajucim, lakim skakutanjem zadnjeg dela, a vestiji vozaci
su posle ovoga lakim manevrisanjem mogli da vrate rep koji je bezao iz krivine.
Zbog ogranicenja tezine koje je postavio Djakoza, na tristacu ja sve bilo projektovano na optimumu, posebno donji
postroj.
U Italiji se "1300" proizvodio i u karavan verziji pod imenom "familiare", a
"1500" kao taksi i kabriolet.
Proizvodnja "1300" prestala je sredinom 1967. posle vise od 600 000 prodatih primeraka.
Veci model se proizvodio kao "1500 C" godinu dana duze, u karoseriji duzoj 10cm i sa medjuosovinskim
rastojanjem vecim za 8,5cm.
U Zastavi je tristac proslavio i 20-u godisnjicu. Vise puta je uglavnom "shminkan"(ovo mi nesto zvuci mnogo poznato :lol

i zivot mu je produzavan verzijama "lux" i "elegant". Paralelno se ugradjivao i motor od 1500ccm.
Pocetkom 70-ih rucica menjaca je prebacena na tunel, koriscenjem mehanizma "pezejca". Vozaci su ga voleli-s razlogom.
I u dubokoj starosti bio je jos uvek prostran i sa solidnim gepekom, izdrzljiv, pouzdan i jednostavan za odrzavanje.
Kod agresivne voznje drugo grlo na karburatoru bi "znalo" dobro da se otvori pa bi potrosnja bila prilicno velika, ali
pri razumnoj voznji i potrosnja je bila razumna.
Mehaniku i donji postroj i enterijer modela "1300" i "1500" koristili su jos godinama Poljaci u
svom 125P koji se takodje odlicno prodavao u YU.
Najveci nedostaci tristaca u domacoj produkciji su bili:lim sumljivog kvaliteta, losa priprema za farbanje i krajnje aljkava montaza(i ovo mi je nesto mnogo poznato kog novijih
Zastavinih automobila :lol

Na kraju, sta vise reci?
Tristac je otisao u legendu, dugo ce ga pamtiti......
Nek' mu je vecna slava!!!


Comment